Nova otkrića, objavljena u časopisu Communications Earth and Environment, sugeriraju da je unutrašnjost Zemlje daleko dinamičnija nego što smo dosad mislili.
Eksplozivne vulkanske erupcije ne uzrokuju samo materijalnu štetu i otkazivanje letova. One mogu odnijeti stotine, pa i tisuće života – zakopavajući sve pod sobom u smrtonosnim piroklastičnim tokovima. Sada su znanstvenici iz Australije možda otkrili što stoji iza najrazornijih erupcija: goleme i tajanstvene strukture koje se nalaze oko 2.000 kilometara ispod Zemljine površine. Riječ je o tzv. “mrljama, ili mjehurićima” – trodimenzionalnim strukturama veličine kontinenata koje se uzdižu i do stotinu puta više od Mount Everesta.
Ti mjehurići nalaze se na dnu Zemljinog plašta, neposredno iznad vanjske jezgre, u području gdje su elementi pod tolikim pritiskom da im se struktura gotovo potpuno mijenja. Upravo iz tih regija kreću goleme struje vruće, rastaljene stijene koje se polako uzdižu prema površini, a zatim izbijaju kao lava, plinovi i vulkanski materijal – sposobni izbrisati život kakav poznajemo. Autori studije upozoravaju da velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati nagle klimatske promjene i čak masovna izumiranja. U prošlosti su ovakve erupcije potaknule događaje koji su doveli do najvećeg masovnog izumiranja u povijesti Zemlje – permotrijaskog izumiranja prije 252 milijuna godina.
Informacije o ovom znanstvenom otkriću objavio je Daily Mail, prenosi Večernji, pozivajući se na studiju australskih stručnjaka sa Sveučilišta Wollongong pokraj Sydneya. Zemlja je građena od tri osnovna sloja – kore, plašta i jezgre, koja se dijeli na unutarnju i vanjsku. Prema novim istraživanjima, mjehurići se nalaze na samom dnu plašta, između 2.000 i 3.000 kilometara dubine. Iako su građeni od stijene, baš kao i ostatak plašta, znanstvenici vjeruju da su ti mjehurići topliji i gušći od okolnog materijala.
Koristeći računalne modele, istraživači su simulirali gibanje plašta tijekom milijardu godina. Njihovi modeli pokazali su da se iz mjehurića uzdižu tzv. plaštne perjanice – stupci rastaljene stijene koji se vrlo sporo dižu prema površini. Ove perjanice izgledaju poput lizalice – s tankim "štapićem" koji se uzdiže iz dubine i širim "vrhom" bliže površini. Prema modelima, mjesta na kojima se događaju velike vulkanske erupcije podudaraju se s lokacijama mjehurića ili su vrlo blizu njih, što snažno sugerira da oni predstavljaju izvor vulkanske aktivnosti duboko u Zemljinoj unutrašnjosti.
Zanimljivo je da se ti mjehurići pomiču iznimno sporo – u prosjeku jednako brzo koliko i ljudska kosa raste tijekom mjesec dana. Iako su možda stari stotinama milijuna godina, još nije jasno zašto se i kako kreću. Plaštne perjanice ne prenose rastaljenu lavu kroz cijeli plašt, već vruću, ali čvrstu stijenu. Tek u gornjih 200 kilometara, pri nižem tlaku, ta stijena počinje se topiti i tada dolazi do stvarnih vulkanskih erupcija.
„Koristili smo statistiku kako bismo pokazali da se lokacije prošlih gigantskih vulkanskih erupcija značajno podudaraju s predviđenim mjestima plaštnih perjanica iz naših modela“, objasnili su autori u tekstu za The Conversation. Nova otkrića, objavljena u časopisu Communications Earth and Environment, sugeriraju da je unutrašnjost Zemlje daleko dinamičnija nego što smo dosad mislili. Sljedeći korak u istraživanju bit će proučavanje kemijskog sastava tih mjehurića, što bi se moglo ostvariti kroz simulacije koje prate njihovu evoluciju kroz vrijeme.
